flacius.org

Ovdje ste: Naslovna Reformacija u Z.Europi Druga generacija protestantskih reformatora Philipp (Schwarzerd) Melanchthon
  • Decrease font size
  • Default font size
  • Increase font size
Philipp (Schwarzerd) Melanchthon PDF Ispis E-mail
Reformacija u Zapadnoj Europi - Druga generacija protestantskih reformatora

(Bretten, 16.2.1497. – Wittenberg, 19.4.1560.)

Njemački humanista, teolog i profesor na sveučilištu u Wittenbergu. Najznačajniji Lutherov sljedbenik i njegov nezvanični nasljednik. Zbog svojih djela Melanchthon je bio poznat kao praeceptor Germaniae (učitelj Njemačke). Autor augsburškog vjeroispovijedanja (Confessio Augustana), koje je postalo službena vjeroispovijest luteranske (evangeličke) crkve. Također je napisao Loci Communes, prvi rad iz oblasti sustavne teologije unutar luteranizma.
Melanchthon je bio Vlačićev profesor, prijatelj i mecena. Poslije Augsburškog i Leipziškog interima Vlačić ga je počeo javno kritizirati, jer su imali suprotne stavove o tome što čini adiaphoru (nevažne stvari) u crkvenom životu.

 

Melanchthon i Vlačić

Odnos između Vlačića i Melanchthona prolazio je kroz faze prijateljstva i neslaganja. Vlačić je najprije bio Melanchthonov student u Wittenbergu, a kasnije njegov kolega. Melanchthon je  prihvatio Vlačića u Wittenbergu 1541. g. na osnovi njegovih preporuka od Camerariusa i Grbca. Kako Vlačićev biograf, Mijo Mirković, tvrdi da je na početku Melanchthon financijski pomagao mladom Matiji jer je bio siromašan. Tijekom Vlačićićevih godina provedenih u Wittenbergu, Melanchthon i on su se sbližili i postali prijatelji. Melanchthon je 1557.g. o tome rekao sljedeće: «Nekada sam imao prijateljstvo i bliskost sa Vlačićem.»

Početak Šmalkaldenskog rata je duboko utjecao na Wittenberg: 6. studenog 1546. sveučilište se zatvorilo jer su trupe vojvode Mauricija Saskog okupirale grad. Matija i njegova supruga, Elisabeth odmah su se  preselili za Braunschweig, kao izbjeglice. Melanchthon je osigurao posao Matiji osobnom preporukom dr. Nikolausu Medleru (1502.-1551.), koji je bio superintendent Braunschweiga. U svom pismu Melanchthon je rekao da «učeni M. Illyricus dolazi, koji nadmašuje svetog Epifanija Kiparskog, koji je govorio pet jezika, ne samo u svom poznavanju stranih jezika nego i u znanstvenim sposobnostima». Na osnovi ove preporuke  Vlačić je dobio mjesto učitelja u Braunschweig Paedagogium-u tijekom njegovog egzila iz Wittenberga. Tu se u rujnu 1547. rodio prvi Vlačićev sin, Matija Vlačić mlađi.

Vlačićevo prvo tiskano teološko djelo De vocabulo fidei (O riječi «vjera») sadrži preporuku i uvod na 14 stranica koji je Melanchthon napisao za svog mlađeg kolegu 1. ožujka 1549. Kasnije, tijekom iste godine, Melanchthon se žalio Fabriciusu u pismu napisanom u kolovozu da Vlačić nije pokazao zahvalnost za ono što su Melanchthon i sveučilište učinili za njega, i da je napustio Wittenberg zato jer nije dobio Crucigerovo mjesto kada je taj napustio fakultet.

Vlačić je cijenio Praeceptora Germaniae kao učitelja i njegovo djelo Loci communes je smatrao istaknutim znanstvenim radom. Kasnije se Vlačićeva pohvala pretvorila u neslaganje i kritiziranje, što je također objavio u svojim publikacijama.

Iako se Philipp i Matija nisu složili oko Interima, oko onoga što čini adiaphoru, i oko uloge slobodne volje u spasenju, njihovo slaganje u vezi ključne luteranske doktrine, naime da se čovjek opravdava vjerom, je bila znamenita. Zajedno su se borili protiv heretika Andreas Osiandera (1498.-1552.) i pruske frakcije crkve. U borbi protiv Osiandera Vlačić je bio mnogo više Melanchthonov suradnik nego njegov neprijatelj. Posebno kada je došlo do opravdanja vjerom, doktrine «od koje ovisi sudbina crkve», kako bi luterani kasnije rekli, vidimo da su ova dva vodeća luteranska teologa bili u izvanrednoj slozi protiv zajedničkog neprijatelja.
Odnos između Melanchthona i Vlačića može se nazvati turbulentnim. Imali su suradnju na više nivoa: znanstvenu, teološku, osobnu.  kao i odnos između pisca i nakladnika. Unatoč tome što je neslaganje među njima trajalo dugo, pozitivni elementi su također bili prisutni u njihovom odnosu. U ovo je spadala (ponekad skrivena) obostrana zadivljenost teološkim djelima, i periodi slaganja i suradnje. Samo nekoliko godina prije svoje smrti, Melanchthon je njihov odnos opisao na sljedeći način:

Milo prijateljstvo i bliskost je nekada postojalo između Vlačića i mene, i raspravljao bih s njim cijeli sistem doktrine. Ali je on širio o meni stvari koje nikada nisam rekao ili nikada nisam imao na umu. Bojim se da se iza ovoga kriju zle namjere. O! Kako bih volio da se ponaša prema meni sa istom iskrenošću kojom bih ja njega oslovio!