Heinrich Bullinger Ispis
Reformacija u Zapadnoj Europi - Druga generacija protestantskih reformatora

(18.7.1504. – 17.9.1575.)

Heinrich BullingerTeolog. Zwinglijev nasljednik u Zürichu kao svećenik u grossmünsterskoj crkvi. Glavni autor Confessio Helvetica. Drugu verziju Helvetskoga vjeroispovijedanja su kasnije preuzele brojne reformirane (kalvinistiške) crkve.
Bullinger i Matija Vlačić su imali različita teološka uvjerenja posebno što se tiče svete pričesti, ali nikad nisu bili u direktnom osobnom kontaktu. Bullinger se dopisivao sa velikim brojem uglednih političkih i teoloških ličnosti svoga vremena, uključujući Primoža Trubara i Petra Pavla Vergerija.

Bullinger i Vlačić
Bullinger i Matija Vlačić nikad nisu razmijenili pisma. Zauzeli su suprotne teološke stavove, posebno što se tiče učenja o svetoj pričesti i vidjeli su u jednom drugome suparnika. Bullinger je s velikim interesom pratio konflikt unutar luteranske crkve, između Vlačića i njegovih sljedbenika (koji su se zvali ortodoksnim ili gnezio-[pravim] luteranima) i onih koji su slijedili Melanchthona.
Koncem 1561. g. Vlačić je bio prognan iz sveučilišta u Jeni zbog svog učenja o iskonskom grijehu i postao je izbjeglica u Njemačkoj.

Tijekom kontroverze na fakultetu, Bullinger je dobivao redovita obavještenja o konkretnim raspravama i pitanjima od flamanskog profesora Andreasa Hyperiusa (1511.-1564.). [1]
Kada je Primož Trubar bio otjeran iz Slovenije u srpnju 1565., na njegovo mjesto kao superintendent  došao je Sebastian Krelj (1538.-1567.), koji je bio Vlačićev student u Jeni. U to vrijeme se činilo da se reformacija u Sloveniji okrenula prema ortodoksnom luteranizmu, čiji je predstavnik bio Vlačić. Bullinger je bio jako uzbunjen uoči te mogućnosti.
1565. g. Vlačić je objavio hermeneutičku i gramatičku knjigu koja je sadržavala trideset razloga zbog čega se prisustvo Krista distribuira kroz njegovo tijelo i krv u euharistiji. [2] Odmah nakon što je knjiga bila objavljena, Bullinger je pisao Theodore Bezi (1519.-1605., Calvinovom nasljedniku u Ženevi), i zamolio ga da Vlačiću napiše odgovor. Pošto Beza to nije odmah učinio, Bullinger mu je nakon tri tjedna ponovno pisao i objasnio Bezi da očekuje odgovor od njega.[3]   Beza je to napokon sljedeće godine i učinio, kada je napisao pobijanje Vlačićevih teza. Zanimljivo je što Bullinger nije htio direktno pisati protiv Vlačića, nego je očekivao da će to doći iz Ženeve.
Bullinger je sigurno osjetio olakšanje kada je 1566. car Maksimilijan II. odredio gradu Regensburgu da Vlačiću otkaže azil. [4]


Bullinger i Trubar

Šest pisama je sačuvano iz korespondencije između Bullingera i Primoža Trubara: pet Trubarovih Bullingeru i jedno Bullingerovo Trubaru. [5]
Trubar je započeo razmjenjivati pisma sa Bullingerom nakon toga što njegov plan objavljivanja Novog zavjeta na slovenskom kod züriškog tiskara Gessnera propao. U svom pismu Trubar je pitao Bullingera da intervenira u konfliktu s Gessnerom, koji je bio razočaran i ljut. Iako je tada Bullinger već imao generalno loše mišljenje o luteranima, ipak je odgovorio Trubaru i tako je počela njihova dugogodišnja korespondencija.
Trubar je obavijestio Bullingera da je koristio njegov komentar o Evanđelju po Ivanu za uvod prijevodu Novog zavjeta na slovenski. Također je upotrebljavao Bullingerove biblijske komentare za svoje propovjedi u crkvi. Oni su razmjenjivali i teološka djela i propovjedi te je Bullinger usmjerio Trubara ka literaturi švicarskih reformatora.
Oskar Sakrausky tvrdi da se «Bullingerov utjecaj na Trubarove teološke stavove najprije pokazao u njegovom učenju euharistije.»[6]  Nekoliko godina kasnije Trubara je württemberški superintendent, Jacob Andreae (1528.-1590.), optužio za «zwinglijanizam» što se tiče njegovog razumijevanja svete pričesti. To pokazuje da je po tom pitanju Bullinger imao značajan utjecaj na Trubara.
Bullinger je također bio zainteresiran za politička i crkvena dešavanja na teritorijima južno od Austrije, kao i za turske vojne pohode i zamolio je Trubara da mu šalje obavijesti o njima.


Bullinger i Vergerije
Pietro Paolo Vergerije mlađi i Bullinger su razmijenili 152 pisma, pisana s 18 različitih lokacija između 1549. i 1564. [7] U svojim ranijim pismima Vergerije je izrazio Bullingeru želju da tiska Novi testament na slovenskom jeziku i indirektno je zatražio financijsku potporu iz Züricha. [8] Kada je Trubar objavio «Ta evangeli sv. Matevža» Vergerije je poslao kopiju Bullingeru sa osobnom posvetom.  [9]
Vergerije je znao malo slovenskog i hrvatskog i htio je pomagati oko objavljivanja knjiga na slavenskim jezicima. On je podržavao tiskanje prvih četiriju knjiga na slovenskom jeziku (tri su bile Trubarove, a jedna Vergerijeva). To su bile prve knjige ikada tiskane na slovenskom jeziku koristeći latinicu.

--------

<!--[if !supportFootnotes]-->[1] Gerhard Krause, Andreas Gerhard Hyperius: Briefe: 1530-1563. Beiträge zur historischen Theologie 64 (Tübingen: J.C.B. Mohr, 1981), usp. posebno pisma br. 31, 35, 57 i 65.

[2] Des Demonstrationes evidentissimae XXX. Praesentiae, distributionisque corporis ac sanguinis Christi in sacra coena hactenus multis minus cognitae (Ober Ursel en Prusse : Ursellis, 1565).

[3] Usp. Bullingerovo pismo Bezi 31.5.1565. u Correspondence de Théodore de Beze, Tome VI, Henri Meylan, Alain Durfour & Alexandre de Hensler (prir.), serija: Travaux d’Humansime et Renaissance (Geneve: Libraire Droz, 1970), 95 i pismo od 20.6.1565. na strani 404.

[4] Usp. Luka Ilić, “Matthias Flacius – An Underrated Slavic Reformer,” Perichoresis (2004): 109-116, ovdje 115.

[5] Mirko Rupel rekonstruira još tri pisma na osnovu šest sačuvanih. Usp. “H Korespondenci Trubar-Bullinger,” Slavistična revija 3 (1950), 149-156. Sva ova pisma se nalaze u züriškom arhivu. Najnovije kritično izdanje Trubarovih pisama je priredio Jože Rajhman, Pisma Primoža Trubarja (Ljubljana: Slovenska Akademija Znanosti in Umetnosti, 1986). Rajhman objavljuje 24 pisma više nego Theodor Elze, čije je izdanje do tada bilo standardno. On gradi na djelu Mirka Rupela, Branka Berčića i Oskara Sakrauskya (svi su objavili neka nova pisma od kada je Elze izdao svoju knjigu 1897.).

[6] Oskar Sakrausky, “Theologische Einfluesse Bullingers bei Primus Trubar,” u Ulrich Gäbler i Erlaud Herkenrath (prir.), Heinrich Bullinger 1504-1575: Gesammelte Aufsätze zum 400. Todestag, Band 2 (Zürich: Theologischer Verlag, 1975), 177-195, ovdje 185.  Usp. također Luka Ilić, “Bullingerjev vpliv na slovensko reformacijo”, Stati inu obstati. Revija za vprašanja protestantizma 1–2 (2005): 72–81.

[7] Usp. Emidio Campi, “Pier Paolo Vergerio und sein Briefwechsel mit Heinrich Bullinger,” u Sigrid Lekebusch i Hans-Georg Ulrichs (prir.), Historische Horizonte. Emder Beiträge zum reformierten Protestantismus 5 (Wuppertal: Foedus, 2002), 19-37, ovdje 22.

[8] Mirko Rupel, “Tisk slovenskih knjig v Vergerijevih pismih Bullingerju,” Slavistična revija 5-7 (1954), 238-245. U ovom članku Rupel je objavio dva Vergerijeva pisma Bullingeru iz 1555.g.

[9] Knjiga se nalazi u Züriškoj Centralnoj Knjižnici pod signaturom Bibl 252.